Nikšić - Sportisti iz Crne Gore osvajali su zlatne medalje na evropskim i svjetskim prvenstvima, čak i olimpijskim igrama, ali još nijesu kročili na Mont Everest - „krov svijeta“. Alpinisti iz Nikšića Đorđije Vujičić, Dragutin Vujović, Dušan Vujić i Marko Blečić, te Podgoričanin Ivan Laković pokušaće da osvoje 8.848 metara visoku Majku univerzuma, kako Tibetanci zovu najviši svjetski vrh. P
etočlana crnogorska ekspedicija krenuće u subotu u pohod na vrh koji je osvojen tek 1953. godine, kada su Novozelanđanin Edmund Hilari i šerpas Tenzing Norgaj ušli u istoriju. Od tada je Mont Everest osvojilo svega oko 2.100 alpinista, a više od 200 ljudi je poginulo na liticama Himalaja. Nakon osvajanja najvišeg evropskog i južnoameričkog vrha, Mon Blana i Akonkagve, petorica alpinista pokušaće da osvoje Everest sa sjeverne, nepalske strane. Vujičić i Vujić odlično znaju šta ih očekuje na putu ka „krovu svijeta“. Njih dvojica su 1996. godine pokušali da osvoje Everest. Popeli su se na čak 8.760 metara, ali su morali da odustanu od daljeg uspona zbog lošeg vremena. - Duvao je jak vjetar i padao snijeg, odustali su i šerpasi (nosači) koji su bili s nama. Jednog od njih smo čak spustili u logor jer nije mogao više da hoda. Sada sam siguran da su šerpasi ispravno postupili, da smo nastavili dalje teško bi se izvukli - prisjeća se Vujičić, dok na Vučju, kraj Nikšića, ne popušta mećava. Ni preostala trojica alpinista, članova „Javorka“ iz Nikšića, barem na riječima ne pridaju značaj poduhvatu u koji će se upustiti za svega nekoliko dana. Ni traga od prepotentnosti, samoisticanja ili hvalisanja. Samouvjerenosti, ipak, n
e fali. - Svi smo spremni, idemo da svi izađemo na vrh, ali uspjeh je i ako jedan od nas to učini. Uspon na Everest je finale u ovom sportu. Favorita nema - kaže Vujović. Alpinisti će pokušati da osvoje Everest posredstvom beogradska agencije “Extreme summit team”, čiji se vlasnik Dragan Jaćimović popeo na vrh svijeta 2000. godine. Vujičić pojašnjava da je Jaćimović vođa ekspedicije u kojoj će biti alpinisti i iz drugih država bivše SFRJ. - On sve organizuje i koordinira penjanje - kaže Vujičić i ističe da Jaćimović odlično poznaje Himalaje, te da je s nj
im dosta alpinista već osvojilo Everest. Prema utvrđenom planu, crnogorska ekspedicija će u subotu iz Podgorice otputovati za Beograd. Dan kasnije, krenuće za Katmandu, glavni grad Nepala, gdje alpinisti planiraju da kupe dio opreme koji im nedostaje. - Izvadićemo kineske vize i džipovima se zaputiti ka baznom logoru. Taj put trajaće desetak dana, preći ćemo preko prevoja na 5.000 metara nadmorske visine. Svakodnevno ćemo se penjati na vrhove, kako bi se što bolje aklimatizovali na nadmorsku visinu i temperaturu i prilagodili organizam na uslove života sa manjkom kiseonika - kaže Vuj
ičić. Potom će uz pomoć šerpasa i jakova, himalajskih goveda koja odlično podnose hladnoću, svu opremu prenijeti u takozvani ABC logor, na 6.500 metara. - Nakon toga, planiramo uspon do logora C1, na 7.000 metara. Tu je predviđeno i noćenje, a kasnije i penjanje do logora C2, koji se nalazi na 7.600 do 7.900 metara. Sve to radićemo bez boca sa kiseonikom. Na taj način ćemo i završiti aklimatizaciju koja će trajati 30-ak dana - pojašnjava Vujičić. Slijedi povratak u bazni logor, na 5.200 metara, i oporavak organizma od napora. Tu će alpinisti sačekati povoljne vremenske uslove za uspon na vrh. - Pratićemo prognoze 
meteorologa. Kinezi čak na 7.100 metara prate vremenske prilike, a tu su i šerpasi koji odlično poznaju vrijeme na Himalajima. Penjanje počinje kada je vrijeme idealno. Iz kampa C2 penjemo se do C3, na 8.300 metara. Tu se alpinisti zadržavaju kratko, nešto se pojede i oko 23 časa kreće se ka vrhu. Penjemo se noću da bi se vraćali danju, jer je silazak opasniji. Ako je sve u redu, na vrhu smo oko 9 ili 10 časova ujutro - kaže Vujičić. Na usponu od baznog logora do vrha alpiniste vrebaju brojne opasnosti. Snijeg, led, vjetar, bolest… - Uobičajeno je da je temperatura -20 ili -30 stepeni, a osjećate još i veću studen kada duva jak vjetar. Prijeti i opasnost od visinske bolesti, prvi simboli su glavobolja i mučnina, kasnije dezorijentacija i usporenost pokreta - kaže Vujičić. Pripreme za osvajanje Everesta počele su prošle godine, kada su se popeli na najviše vrhove Alpa. Nedavni pohod na Akonkagvu praktično je bio posljednji stepenik ka usponu na krov svijeta. -I nakon Everesta idemo u planinu, to je način života - odgovara Vujović na pitanje šta planiraju da osvoje nakon što na vrhu Himalaja rašire crnogorsku zastavu. Šerpasi neophodni Vujičić ističe da su šerpasi ne samo nosači, već i školovani alpinisti koji se često obučavaju i školuju u zemljama zapadne Evrope. Ti ljudi penju se na Himalaje noseći na leđima i više od 50 kilograma tereta. - Od malih nogu nose teret, prvo do baznog logora. Kasnije, najbolji idu do samog vrha. Za njih je ništa 50 kilograma na leđima, često nose i više od sopstvene težine. Zarade otprilike 500 eura po ekspediciji, jako su jeftini s obzirom na to kakav posao rade, ali su u svojoj zemlji bogati i cijenjeni ljudi - kaže Vujičić. On navodi da šerpasi sjajno podnose surove vremenske uslove na Himalajima, ali da ih virusi često napadaju čim se spuste ispod 3.000 metara. Smršaju i po 15 kilograma Kada se sa 8.300 metara zapute ka vrhu, alpinisti u rancu, pored potrebne opreme, nose samo dva ili tri litra tečnosti i čokoladice. Prije polaska na vrh, jedu tjesteninu ili rižu. Zbog ogromnog fizičkog napora, alpinisti gube i na težini. - Neki su 1996. godine smršali i po 15 kilograma. To zavisi od organizma i pripreme - kaže Vujičić. On i njegove kolege treniraju praktično tokom cijele godine. Trče, voze bicikl, veslaju, plivaju. - Često stavimo ranac od 15 kilograma na leđa i penjemo se na crnogorske planine. Rjeđe radimo vježbe snage i izdržljivosti - uz osmjeh kaže Vujičić. On ističe da je uspon na Akonkagvu “najbolji i najjeftiniji” način pripreme za Himalaje, jer se vidi kako organizam reaguje na 7.000 metara nadmorske visine.
Нема коментара:
Постави коментар